Psihijatrijska bolnica Ugljan osnovana je 01. rujan 1955. godine na mjestu bivšeg talijanskog logora, izgrađenog 1942. godine na otoku Ugljanu, u istoimenom mjestu. Šest postojećih jednokatnih paviljona je adaptirano, izgrađene su nove zgrade, uređena je okolina i okrug Bolnice. Budući u to vrijeme na Ugljanu nije bilo električne struje, uređena je vlastita centrala na motorni pogon, a cisterna s kišnicom bila je izvor vodoopskrbe. Pristup Bolnici je također bio otežan jer nije bilo prave ceste do ustanove koja je od samog mjesta udaljena 3 km. Jedina veza Bolnice sa Zadrom bila je brodska i to jedanput dnevno.
Prvi pacijenti su stigli iz bolnica Vrapče, Jankomira, Popovača, Pakrac i Šibenik.

Na samom početku Bolnica je raspolagala s 200 kreveta, a nedostajalo je liječnika i ostalog stručnog medicinskog osoblja, budući da su navedeni uvjeti življenja bili izuzetno teški. Dolazio je liječnik iz Velog Iža, dr. Ivan Matulić, jedan do dva puta tjedno. Upravitelj Bolnice za nemedicinsku djelatnost bio je gospodin Dragutin Krklec. Prvi medicinski djelatnici su bili mještani Ugljana, koji su završili dvogodišnju školu za bolničare otvorenu pri Bolnici 1956. godine, što je zasluga tadašnjeg ravnatelja dr. Vitalija Petrovskog, utemeljitelja i radne terapije. Djelatnici, polaznici dvogodišnje škole su preteče medicinskih sestara - tehničara, a većina ih je provela cijeli svoj radni vijek u ustanovi uspješno obavljajući svoja zaduženja. Ravnatelj Bolnice od 1955.-1958. godine bio je dr. Vitalij Petrovski, od 1958.-1959. dr. Ladislav Nikolić, a od 1959.-1968. godine prof. Dr. Zvonimir Sušić. Od 1968.-1970. ravnatelj PB Ugljan je dr. Abdulah Jančiragiđ.

Prof. Dr. Zvonimir Sušić unaprijedio je stručni psihijatrijski rad, radnu terapiju, omogućio daljnje školovanje bolničara, specijalizaciju neuropsihijatara.
Pronalaženje izvorske vode i gradnja bolničkog vodovoda, rezultat je djelovanja cijele bolničke uprave na čelu s ravnateljem dr. Sušićem. U tijeku prethodno navedenih razdoblja oko Bolnice je podignu lijepi park, sagrađena je mrtvačnica, a Bolnica je imala i vlastito groblje. 1970. godine ravnatelj postaje prim. Dr. Ivo Maljković, a Bolnica nastavlja svoj daljnji razvoj. 1971. godine uređena je zgrada za smještaj kroničnih alkoholičara, a 1972. započeta je izgradnja zgrade za radnu terapiju i profesionalnu rehabilitaciju.

1973. godine sagrađen je u Bolnici Centar za resocijalizaciju psihijatrijskih bolesnika (dijagnostika, profesionalno usmjeravanje, rehabilitaciju i resocijalizaciju duševnih bolesnika). U Centru je radio stručni tim sastavljen od neuropsihijatra, kliničkog psihologa, interniste, socijalnog radnika. 1973. godine u Bolnici se održavaju VIII. Sportske igre psihijatrijskih bolesnika i Prvi simpozij o radnoj terapiji, sportu i rekreaciji u psihijatriji. Automatska kotlovnica izgrađena je 1975. godine, a centralno grijanje uvedeno je u sve bolničke odjele, radne jedinice i radionice muške i ženske terapije. Ugrađeno je 7 km cijevi za centralno grijanje i potrošnu toplu vodu. 1974. godine puštena je u rad nova telefonska centrala. 1975. godine sagrađena je Uprava zgrada u kojoj je smješteno Ravnateljstvo, upravne službe, računovodstvo, klinički laboratorij, bolnička ljekarna, stomatološka ambulanta.

Preuređuju se bolnički odjeli, asfaltira se i bolnički krug (1977.). 1983. god. Osniva se i mikrobiološki laboratorij. Velika pozornost pridaje se Radnoj i rekreacijskoj terapiji, a pacijenti su tijekom radne terapije boravili u knjigovežnici, tkaonica, pletionici šiba, radionici četaka i metli, opremanju mreža, radionici ručnog veza i trikotaže. Oni koji su ovladali određenom vještinom, dobivali su priznanje i "uvjerenje" o izučenom zvanju. Pacijenti su imali vlastiti orkestar, pjevački zbor, te kazalište lutaka. Pod vodstvom likovnog pedagoga pacijenti su se bavili i slikanjem, te su se organizirale i prigodne likovne izložbe. U Bolnici postoji i knjižnica (stručna i bolesnička) koja raspolaže s preko 5000 knjiga, čiji osnutak bilježimo tijekom 1955. i 1956. godine. Korisnici su osoblje i bolesnici. Tijekom dugogodišnjeg rada obavlja se i prevodilačka djelatnost (njemačko i englesko jezično područje).

Bolnica nema ogradu, već je otvorena, te je to još jedan preduvjet za resocijalizaciju duševnog bolesnika i rušenja predrasuda između bolnice i vanjskog svijeta. 1973. godine u Bolnici se održavaju VIII. Sportske igre psihijatrijskih bolesnika i Prvi simpozij o radnoj terapiji, sportu i rekreaciji u psihijatriji. Zaposlenici Bolnice su se od početnih 200 povećali na 400 u osamdesetim godinama, od čega je polovina otpadala na medicinske djelatnike. Broj pacijenata se tada povećao na 600, što je ukazalo na opravdanost postojanja ovakve ustanove.
1990. godine doc. Dr.sc. Emil Žampera postaje ravnatelj i na tom mjestu ostaje do 2003. god. 2003. godine otvorena je Dnevna bolnica. Tu se liječe pacijenti koji ne zahtijevaju intenzivnije liječenje i sposobni su dolaziti svakodnevno u bolnicu na tretman. Najveći dio pacijenata sačinjavaju oboljeli od PTSP-a.

U mjesecu srpnju 2003 godine, ravnatelj postoje dr. Darko Labura. U protekle dvije godine bolnica bilježi daljnji napredak, ostvaruje se dugogodišnji otočki san stanovnika mjesta i otoka Ugljan te zaposlenika bolnice priključenjem na vodovodnu otočku mrežu (vodonosci postaju prošlost), sređuje se i sustav kanalizacije. Postupno se uređuju odjeli i nabavlja suvremena dijagnostička oprema, a otvorena je i Ambulanta u Zadru. Očekujemo i cjelovito računalno umrežavanje bolnice što će doprinijeti učinkovitijem obavljanju zdravstvene djelatnosti. Također se reformira i unutarnji ustroj psihijatrijske službe.